PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
351
1. »Beskonačno odvojeno od osjetnoga, kao neko sámo opstojeće
beskonačno – to, dakako, nije moguće.«
2. »Ne može postojati beskonačno zbiljski i kao supstancija ili
princip.«
3. »Nijedno tijelo – bilo razumu dohvatno, bilo osjetilno – nije
beskonačno«
4. Beskonačno pak postoji u vremenu, brojevima, diobi veličinā.
5. »Beskonačno je bitak u potencijalnosti«; i to ne potencijal-
nost svedena u zbiljnost, nego ona po kojoj jedno konačno
nasljeđuje drugo:
τὸ ἄλλο και ἄλλο γίνεσθαι οὕτω καὶ τὸ
ἄπειρον
»to da jedno za drugim biva, pa tako i ono besko-
načno«;
10
i to, dakako, u vremenu, u broju pak dodavanjem,
u veličini pak diobom. A da su sve to drugi prije njega pro-
matrali svjedoči on sam, u 4. poglavlju: »Jer su se, kaže, bes-
konačnim dijeljenjem veličina bavili matematičari.« A ono
što nadodaje: »Nadasve je pak i najpoglavitije ono što u svih
nameće zajedničku dvojbu, zbog toga što u razabiranju nema
sustajanja a broj je, čini se, kao i matematičke veličine i ono
što je izvan neba.«
10
Petrić ne prevodi i njegov se grčki vrlo razlikuje od ovog: ARIST.
Ph. 206a22–23 τῷ ἀεὶ ἄλλο καὶ ἄλλο γίγνεσθαι͵ οὕτω καὶ τὸ ἄπειρον.
5
10
15
