PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
361
15
10
5
đeno; [248] ‘gore’, naime, nije bilo što, nego ono kamo streme
oganj i ono lagano. A slično ni ‘dolje’ nije bilo što, nego je to ono
kamo stvari što imaju téžu i zemljovite su, kao drukčije ne samo
položajem nego i potencijalno.«
Nego, neka se kamen ustremi prema dolje, pravocrtno, i
neka padne u oganj na zemlju položen, iz njega neka se plamen
ili dim uspinje k istoj crti kao i kamen, po sredini one crte što je
posred kamena bila dolje, a plamena prema gore: pa se zbog toga
ipak ne čini da je po naravi i potencijalno dotično mjesto »gore«
i »dolje« u isti mah. Pridodaj tome da se čini kako to određenje
gornjih i donjih mjesta iz gibanja teških i lakih tijela odriče mjesto
mirujućim tijelima na Zemljinoj površini. Međutim, ako je uistinu
»gore« udubljeni Mjesečev krug, a dolje središnjica svijeta, kao
što je ustvrdio u 2. poglavlju 1. knjige
O
nebu
, sva ostala mjesta
ne će
φύσει καὶ δυνάμει
»po naravi i potencijalno«, već
θέσει
,
»dogovorno« imati svoje ‘gore’ ili ‘dolje’. Stoga će peta pret-
postavka, koja svakomu mjestu pridaje ovo dvoje – gore i dolje
– biti ili istinita dogovorno ili po naravi i potencijalno lažna.
Ništa manje nije kriva ni ona 7., u ovome: »I to čini ili pre-
ma gore ili prema dolje,« tj. »I po naravi da stremi i da miruje u
vlastitimmjestima svako od tijelā«. To, naime, priliči samo lakim
i teškim tijelima. Šestu pak – koja je istinita – da sva tijela po
naravi streme k vlastitim mjestima ili da u njima miruju, Pla-
ton je prije Aristotela naučavao u
Timeju
, govoreći o mijenjanju
ognja u zrak i zraka u vodu: »Ako pak na tê naiđu pa se s kojim
god od inih rodova sukobe, ne prestaju se raspadati prije nego,
20
25
