PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
363
15
10
posve odgurnute, budući raspadljive, ne izbjegnu k sebi srod-
nima; ili pokrenute, nakon što jedno od mnogih postane slično
onomu koje nadjača, ostanu s njime skupa prebivati. I dakako
da shodno tim trpnjama sve razmjenjuje prostore: jer udaljena su
jedna od drugih svakoga pojedinoga roda mnoštva po vlastitim
mjestima, zbog gibanja primajućega. Što je pak različito, zbog
sudaranja stremi k mjestu onih stvari kojima postane slično.« U
tim riječima o jednostavnim i mješovitim tijelima te o elementima
tvrdi:
πάντα ἄνω καὶ κάτω μεταφέρεσθαι
, »sve se premješta
prema gore i prema dolje k svojim vlastitim mjestima.«
No, da je mjesto površina obuhvaćajućega, kao što Aristotel
određuje, Platon je bio naučavao u istoj knjizi: »No dakako da bi
sadržavajuće međom bilo.« To je i Arhita, ovdje već navedenim
riječima, bio naučavao.
Tako se sav Aristotelov nauk o mjestu – u Arhitinim i Plato-
novim knjigama rasut a u njega u jedno skupljen – i njemu samo-
mu i svima njegovima pogrješno činio njegovim vlastitim. I isto
tako je onih šest razlika mjesta, koje on na tolikim mjestima po-
navlja, Platon prije pokazao; on je u
Timeju
ovako zapisao: »Ima-
jući svih šest gibanja, i prema naprijed, naime, i prema natrag, pa
opet na desno i na lijevo te gore i dolje i svakamo prema onih šest
mjesta kamo lutalice zvijezde napreduju.«
PRAZNINA
Drugi pak nauk o praznini, za koji su Leukip i Demokrit tvr-
dili da postoji u prirodi, dok Aristotel niječe da postoji, i dogra-
đuje to nijekanje dugim pretresanjem, prije je bio naukom starih
mudroznanaca. Platon će, naime, u
Timeju
: »A da ijedan prostor
bude ostavljan prazan – toga ne dopušta.« Također i Timej Lo-
kranin: »Budući da nikakva praznina ne opstoji u prirodi […].« A
5
20
25
