PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
365
20
25
10
5
Plutarh u 18. poglavlju prve knjige
Stavovā
: »Od Tala na dalje svi
filozofi prirode do Platona odbacivali su prazninu. Empedoklo:
ništa prazno ne postoji u sveukupnosti, a ni zališno.« To je posvje-
dočila i Aetijeva povijest filozofije, premda se u njoj neispravno
čita:
Οἱ ἀπὸ Πυθαγόρου καὶ οἱ φυσικοὶ πάντες μέχρι Πλάτωνος
ἐν τῷ κοσμῳ κενὸν εἶναι
16
umjesto
κενὸν οὐκ εἶναι λέγουσι
,
»Pitagorovci i svi filozofi prirode sve do Platona tvrde da u svije-
tu postoji prazno«, umjesto »da ne postoji«. No, to je bio također
i egipatski nauk; Hermes u
Sveopćem
govoru
:
μόνον δὲ τὸ μὴ ὂν
ἐστὶ καὶ ξενὸν τῆς ὑπάρξεως, τὸ γὰρ ὑπάρχον κενὸν οὐδέποτε
γενέσθαι δύναται
.
17
»Tek je pak nebiće praznina i izvanjsko op-
stojnosti; jer opstojeća praznina nikad ne može nastati.« Da je pak
ne može biti ni izvan svijeta – Aristotel je rekao u 9. poglavlju prve
knjige
O nebu
; Aetije to pripisuje Platonu, te on sâm skupa s Plu-
tarhom dovodi Aristotela u proturječje; piše, naime, u istom po-
glavlju o praznini: [249] »Aristotel tvrdi kako izvan svijeta prazni-
na postoji tolika da nebo diše; ono sámo je, naime, ognjeno.«
A u 9. poglavlju 2. knjige: »Aristotel reče da opstoji prazni-
na.« Aetije je isto tako zapisao: »Aristotel pak da je praznine izvan
neba toliko te ovo u nju diše; u njemu, naime, da je mjesto ognje-
vito.« Budući da je to suprotno onomu što se nalazi koliko u 4.
knjizi
Fizike
toliko i u 1.
O nebu
, neminovno su dotični muževi to
pročitali u drugim Aristotelovim knjigama, koje nisu prispjele do
našeg doba, i da se iz toga zaključuje dvoje: prvo ono čega smo
se dotaknuli u prvom svesku – to kako dotične knjige podliježu
sumnji da su podmetnute; drugo, ako su obje knjige vjerodostoj-
no Aristotelove, da u njima ima bjelodano proturječje, pa je stoga
to dokazom da Aristotel prije smrti svoje knjige nije dotjerivao.
16
Krivo atribuirano. Citat se čita kod Pseudo-Galena:
De historia
philosophica
30.2–3 Οἱ ἀπὸ Πυθαγόρου καὶ οἱ φυσικοὶ πάντες μέχρι
Πλάτωνος ἐν τῷ κόσμῳ κενὸν εἶναι λέγουσιν. Kod Pseudo-Plutarha
(Placita 883.E.9–883.F.1) čitamo ovu tezu: Οἱ ἀπὸ Θάλεω φυσικοὶ πάντες
μέχρι Πλάτωνος τὸ κενὸν ἀπέγνωσαν.
17
Citat je prema izdanju kojim se služimo (v. Bibliografiju) znatno
različit
: Logos katholikos <intercidit titulus>
10.3–5: οὐδὲ ἓν τῶν ὄντων ἐστὶ
κενὸν τῷ τῆς ὑπάρξεως λόγῳ· τὸ δὲ ὂν οὐκ ἂν ἠδύνατο εἶναι ὄν͵ εἰ μὴ
μεστὸν τῆς ὑπάρξεως ἦν· […].
15
