PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
357
20
15
5
prije postavili ni prije dobro riješili; to će biti jasno i iz ovih dru-
gih njegovih riječi: »Kažu, naime, doista svi da mjesto jest nešto,
što bi pak ono bilo, pokušao je reći samo on« – Platon: u
Parmeni-
du
, naime, gdje je razložio gotovo sve one uvjete mjesta što ih je
Aristotel zahtijevao na početku 4. poglavlja.
A to su ovih sedam uvjeta: »Zahtijevamo pak da mjesto, kao
prvo, obaseže ono čemu je mjestom; 2. da nije nikakva stvar; 3.
k tomu da je mjesto prvo, ni veće ni manje; 4. osim toga da je
razdvojivo od svake pojedine stvari i odvojivo; 5. uz to da svako
mjesto ima gore i dolje; 6. da se pojedina tijela gibaju i miruju u
vlastitim mjestima; 7. i da to čine prema gore ili prema dolje.«
A Platon u knjizi koju smo spominjali, u prvoj pretpostavci, ba-
veći se drugom stvari, tj. raspravljajući o jednome, nakon što je
bio zaključio da jedno nije ni kružno niti pravocrtno, niti da ima
dijelove, zaključuje također da ono nije nigdje te navodi razlog:
»Ne može, naime, biti niti u drugome niti u sebi.« Tu je podjelu
Aristotel preuzeo u 3. poglavlje drukčijim srokom: »Mogao bi se
pak gdjetko naći u dvoumici je li i sámo ono nešto – ili nije ništa
– kadro biti u samome sebi? Nego je sve ili nigdje ili u drugome.«
Što bi pak bilo »biti u drugome«, kako je glasila Aristotelova prva
predmnijeva, pojašnjuje Platon: »Opstojeće u drugome u neku bi
ruku bilo kružno obavijano onim što bi se pod njim našlo i oda-
svud bi uza nj prijanjalo mnogim dijelovima.« Ono, naime, što
je prije bio rekao kao »kružno«, on izlaže s
πολλαχοῦ, πολλοῖς,
πολλαχῇ
, za: ‘odasvuda’. Toga se pak dodira dotaknuo također
Aristotel: »Kada odijeljeno bude, a skupa se dodirujući […].«
25
10
