PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
333
poglavlju: »Moć rabeći neslomivu, kojom i stvarima gospodari
što su naoko daleko.« Da je pak ta moć i narav također oruđem,
jasnije je, čini se, izrazio u 4. poglavlju.
DUH
»Kaže se pak kako i ona, inače i duhom nazivana, u biljkama i
živim bićima kroza sve prodiruća, životna i rodna bitnost, o kojoj
sada nije prijeko potrebno govoriti […].« A to je onaj duh o kojem
Hermes na već navedenome mjestu kaže da je duša i duh u tijelu.
Amožda je on i onaj duh koji kodMojsija lebdijaše nad vodama; a
kod Vergilija onaj duh koji »iznutra hrani«.
6
Taj je, dakle, duh, bar
po mojemu mišljenju a prema mnogim navedenimAristotelovim,
međusobno sukladnim iskazima, ona Aristotelova priroda koja
nikad ništa ne čini uzalud, koja uvijek djeluje s nekom svrhom i
uvijek čini bolje, suprotstavljena sveopćoj materiji. A ta mi se mi-
sao to više dopada što do sada ne znamo da je ikoji peripatetičar,
makar i veliki, uzmogao išta pouzdano izvesti iz Aristotelovih
riječi o toj prirodi, premda se Aleksandar, istražujući ju, nemalo
namučio. Ako je ta priroda Aristotelova, onda je ona Hermesova
i Mojsijeva priroda i duh a Aristotel je s njima suglasan.
SREĆA I SLUČAJNOST
Ništa manje nije suglasan sa starima oko uzroka i principa,
koji se nazivaju akcidentalnima. Značenje slučajnosti i sreće
isto je, naime, kod Hipokrata, u 1. knjizi
O
bolestima
: slučajnost
da je onda kad se nešto mimo ičije namjere dogodi u prirodi;
sreća pak onda kad se isto zbude u ljudskim djelovanjima. Hi-
6
Vergilije,
Eneida
VI. 726. Cijeli navod ide ovako: »Principio caelum ac
terras camposque liquentis / lucentemque globum lunae Titaniaque astra
/ spiritus intus alit, totamque infusa per artus / mens agitat molem et agno
se corpore miscet.«
5
10
15
20
25
