PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
325
SVRŠNI UZROK
Glede svršnoga pak Aristotel je suglasan s Platonom, pi-
tagorovcima, Egipćanima i Kaldejcima, dakako, ukoliko hoće
da je Bog svršni uzrok. No sa svima njima je nesuglasan time
što on naučava kako je jedino gibanju prvoga neba pridana
rečena svrha, a ostalim nebesima ono što latinski peripatetičari
nearistotelovskim imenom nazivaju inteligencijama. Niži pak,
plivajući i leteći stvorovi i biljke, svi su, veli on, »raspoređeni na
neki način, ali ne slično« i »postoji neki odnos jednoga prema
drugomu«, to jest utoliko što je »sve raspoređeno spram jed-
noga«;
4
to jedno »prema sveukupnosti«, ne pak prema Bogu. I
to je on mršavo i nejasno naučavao, dočim su oni drukčije, o tije-
lima spram prirode: ova da je prema duši sređena, duša prema
umu, um prema Bogu. Tako, naime, Kaldejci, kako izlaže Pse-
lo u zbirci njihovih poučaka: »Sada pak sveopće razloge uma,
duševne i prirodne, koje um duši daje, a duša prirodi […].« A
Hermes [piše] u
Ključu
: »Um je u razumu, razum u duši, duša u
duhu, duh u tijelu.« Iako bi se činilo da kaže kako su te stvari u
čovjeku, ipak je gore bio rekao: »Da su sve duše od jedne – od
duše sveukupnosti.« I pošto je zatim mnogo raspravljao o ovoj
duši i o tijelu sveukupnosti, otprilike ovako zaključuje: »I tako se
4
Usp. ARIST.
Metaph.
1075a.24–25 καὶ ἄλλα οὕτως ἔστιν ὧν κοινωνεῖ
ἅπαντα εἰς τὸ ὅλον.
5
10
15
20
