PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
315
20
15
10
riju, ponajprvu davateljicu svih ružnoćā.«
2
To su držali također
Hesiod i Anaksagora, i poneki drugi bilo pjesnici bilo filozofi,
koji su uveli pojam kaosa.
Zoroaster pak, od Lina i više nego 800 godina stariji, nazvao
ju je zlom: »I zle materije klice.« Čini se da je odavde izvedeno ono
Aristotelovo u zadnjempoglavlju 1. knjige
Fizike
: »Njezinu zlotvor-
nu kvalitetu« iako se to kaže o lišenosti povezanoj s materijom. Pre-
ostaje, dakle, da je sve što je Aristotel pripisao materiji pripadalo
starijima, osim definicije. I to da je akcidentalno nebiće i da je bliska
supstanciji i da žudi za onim božanskim; no to je mogao preuzeti
od Platona. kad veli: »Imajući donekle na neki nadasve oskudan
način udio u spoznatljivome« – a to je ono božansko. A moglo je to
biti preuzeto i iz priče o Peniji i Poru, koja se nalazi u
Gozbi
. To pak
da je bliska supstanciji iz Timeja je Lokranina: »Sve to troje skupa:
ideja, materija i osjetilno navode se kao njihovi izdanci.« Ako je, na-
ime, ovo treće, osjetilno za Aristotela supstancija, onda je i materija
– koja je tomu bliska – bliska supstanciji: čak je i supstancija, kako
je sam naziva na mnogim mjestima. A to da je akcidentalno biće
izvedeno možda iz one Okelove da je ona potencijalno sve stvari
i da su potencijalno sve stvari u njoj; a ove, kad budu svedene u
zbiljnost, tada su već bića po sebi. Tako se, prema tome, pokazuje
da je Aristotel suglasan sa starima glede same materije te svih joj
uvjeta i atributa; i nema među njima nikakva neslaganja.
FORMA
Ipak nije, čini se, postavio nikakvu sveopću formu, koja bi,
kao u najvećoj mjeri sveopća, u povezanosti s ovom trećom, pro-
2
Prijevod se navoda temelji na Petrićevu čitanju ἡ δ’ ὔλην πρῶτις
αἰσχρῶν δώτειραν ἁπάντων;
varia lectio
:
νηδὺν μὲν πρώτιστ΄ αἰσχρῶν
δώτειραν ἁπάντων može biti tekstovno kritički i grafički utemeljenija,
ali je u sadržaj navoda neuklopiva. [Stobej 3.1.70.11: νηδὺν μὲν πρώτιστ΄
αἰσχρῶν δώτειραν ἁπάντων͵…]
5
25
