PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
309
15
10
5
istupa iz svoje potencijalnosti.« U tim je objema riječima izrekao
da je vječna – ondje s
ἀεὶ
‘uvijek’, a ovdje s
omnino
‘uopće’ – ali
bjelodano istima:
φθορὰν οὐ προσδεχομένην
, ‘ne primajuće na
sebe propadanje’. Da je i bezoblična ovima drugima: »A formu
nijednu, nikad, nijednoj od sastojnicā sličnu ne primi, ni u kojemu
dijelu, ni na koji način.« I također: »Osim toga budući bez formā
koje će poprimiti od drugud.« A i ovo: »Stoga isto tako treba biti
izvan svih formā ono što ima primiti u sebe sve rodove.« I maj-
kom ju naziva: »Tako da ne prihvaća drukčije nego majka.« Da
je ona i trpna: »Po naravi je gnjetiva, svemu podleži, sastojnice
ju pomiču i preobrazuju«; također da je nepoznata po sebi, jer
ju naziva »nevidljivom«, i jer: »A sáma, pri neosjetu, dohvatna
nekakvim nepravim zaključivanjem, s mukom vjerojatna«.
Od Platona je, dakle, učenik prisluhnuo ovo devetero: da je
podmetnuta ne samo onome suprotnome, već i svemu rodivomu i
propadljivomu; da je majka, trpna, bezoblična, da postoji potencijal-
no, nepoznata i vječna. Sâm je pak Platon to prepisao iz knjižice Ti-
meja Lokranina
O duši svijeta
. Ovako, naime, on: »Materija pak da je
gnjetiva u lik i majka hraniteljica; i da je roditeljica treće supstancije,
