299
[235]
PERIPATETIČKE RASPRAVE
SVEZAK II. KNJIGA 6.
Obuhvaća slaganje u naucima o prirodi
Stotinu smo i 14 mjestā iz Aristotelovih knjiga naveli u pret-
hodnoj knjizi; njima on – s obzirom na učenja i mnijenja starijih
prirodoznanaca o stvarima koja postoje u prirodi – najotvore-
nije pokazuje da su mnogi prije njega motrili prirodne stvari: i
nije nikad o sebi ustvrdio, niti se hvalio, da je otkrivatelj priro-
doznanstva. Budući da je Averoes sva ta mjesta vidio i pokuša-
vao ih komentarima pojašnjavati i izvadcima sažimati, tko bi se
trebao silno čuditi što je toliki aristotelovac zaglavio u toj izjavi
da njome Aristotelu pripiše otkriće ove filozofije? I takvoj da bi
se temeljem tolikih najbjelodanijih mjestā u samoga Aristotela
bez ikakve muke mogla pobijati? Do te mjere i najveći umovi, iz
suviška bilo naklonosti ili pak mržnje, bivaju nerijetko dovede-
ni do toga te im, čini se, nije zazorno što ih vodi radije bilo što
nego istina, a svejedno bi htjeli neka se čini da nju slijede. Koli-
ko je velik Aristotelov hvalitelj bio Averoes očito je na mnogim
mjestima njegovih komentarā; koliko se udaljio od istine u tim
pohvalama u ovom dijelu prirodne filozofije kojim se sad bavi-
mo, pokazali smo u prethodnoj knjizi, a pokazat ćemo ne manje
u ovoj, dok ovo ostalo što, čini se, spada u bavljenje prirodom
nastavljamo s uobičajenim marom. Rekli bismo, naime, da nije
dovoljno učinjeno u našemu naporu time što smo pokazali kako
su sve poučke prirodne filozofije stari obrađivali prije nego Ari-
stotel; osim ako možda i sâm nije u svim onim poučcima gdješto
prenio na ovu svoju stranu od onih istih muževa koje je u više
nego 125 poglavlja prirodoslovnih knjigā i na više pak nego 450
mjestā sveudilj napadao, i s njima biti suglasan izvolijevao. A da
5
10
15
20
25
30
