PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
307
»Bezobličan podmet mora biti.« A u 7. poglavlju iste knjige
O
postajanju
nadodaje još: 13. »Materija je kao materija trpna.« Od
onoga pak što se još u prirodoslovnim knjigama u znatnoj koli-
čini čita njoj ništa više ne pripisuje, nego su po srijedi ili ponav-
ljanja ili pojašnjivanja. A u knjizi
O
biću
, to jest u 3. poglavlju 5.
knjige
Filozofije
, ovako ju opisuje: 14. »Nazivam pak materijom
onu koja sama po sebi ne izriče ni što, ni koliko, ni išta ino za što
se kaže da određuje biće.« A u 10. poglavlju: »Materija je nepo-
znata po sebi.« U 8. poglavlju 4. knjige
Teologije
isto tako: »No,
koliko god stvari mnogobrojne, one imaju materiju.«
To je, dakle, sve što Aristotel pripisuje prvoj materiji. Promo-
trimo što je od toga pozajmio od starih, i u čemu se s njima
usuglasio, [237] ponajprije s učiteljem Platonom. Ovaj u
Timeju
govori o materiji, i to svojim (kako je dotični učenik primijetio)
polupjesničkim riječima koje ipak iznose iste misli, i to mnoge.
Jer, kada kaže: »Kakvu to moć ili narav valja držati da ona ima?
Nadasve ovakvu: da je ona prihvatiteljica cjelokupnoga nastajanja
– poput neke primalje«, tada iznosi dvoje: da je i podmet i uzrok
svega nastajanja, što također izjavljuje i ovim drugim: »I o prirodi
uzimajućoj na se sva tijela«, te ovime: »Doista uvijek sve prihvaća.«
I kad rabi naziv:
πανδεχές
, ‘sveprihvaćujuće’, i: »Pružajući sjedište
svim stvarima koje imaju nastajanje.« A da ona ustraje u toj po-
tencijalnosti naučava ovim riječima: »Nikada, naime, posve ne
5
10
15
20
