PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
317
20
15
5
izvodila svekolik ovaj svijet »kao izdanak tih«. Aristotel, naime,
nije znao ni za jedan ini rod formā osim za dva – za onaj, dakako,
mislenih formā te za onaj Boga i supstancijā pokretačicā nebesā
kao i prirodnih propadljivih formā; ovako, naime, on na kraju
prve knjige
Fizike
: »Što se pak principa s obzirom na formu tiče,
zadaćom je prve filozofije pomno odrediti je li ono jedno ili ih je
više te koje ili koja su ona. Stoga neka to bude odloženo za dotič-
nu prigodu. O prirodnim pak i propadljivim formama progovo-
rit ćemo pri onome što će se dokazivati poslije.«
Rečene prirodne forme – jer ih je bezbroj, a materija je jedna
– nisu ovoj razmjernošću odgovarajuće, pa ih – jer su propadljive
– ne valja prihvaćati među principe; ti principi da trebaju zauvi-
jek trajati, prema četvrtom uvjetu:
ἀεὶ δεῖ μένειν
»uvijek trebaju
trajati«. O Bogu pak, kojega upravo tim riječima, s obzirom na
formu, naziva principom: u
Prvoj
filozofiji
naučava da on nema
veze s materijom, i da u svijetu ništa ne poduzima, osim što
je, kao dobro i svrha, uzrokom početku nebeskoga gibanja. Ali
Timej postavlja formalni uzrok kao suuzrok i kao istovrijedan
sveukupnoj materiji: »Prije, dakle, no što će nebo postati riječju,
bijahu ideja i materija te [239] Bog rukotvoritelj boljega.« Tri su,
dakle, ovdje uzroka svijetu: materijalni, formalni i djelatni. A u
ovim riječima: »Sveukupnost pak: ideja, materija te ono osjetil-
no kao njihov porod […]« – spojem je materijalnog i formalnog
uzroka sve što je osjetilno; a ovo je sámo tijelo svijeta.
Taj formalni uzrok svijetu – koji su Platon, pitagorovci, Egip-
ćani i Kaldejci štovali, ne samo da Aristotel nije posudio od sta-
rih, nego ga je čak prezreo i na mnogim mjestima neprijateljski
napadao, a ipak sâm nije drugi iznašao. Ne da se, naime, ona
priroda – za koju je on ustvrdio da je stanoviti princip i uzrok
10
25
