PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
311
20
15
10
5
jer da preuzima na samu sebe sličnosti i tako reći mijeseći izdje-
ljuje sve nastalo. Za tu je pak materiju doduše rekao da je vječna,
ali ne i nepokretna, da je po sebi bez forme i neoblikovana, no
da ipak prihvaća svaku formu.« I dalje: »Materija pak žensko i
majčinsko«; to je Aristotel oboje prisvojio, Platon ovo drugo; tako
i: »Materiju pak razumijeva nepravim zaključivanjem, zbog toga
što ju ne razumijeva izravno nego po analogiji.« Prvu je preuzeo
Platon, a potonju Aristotel, kao i ono gore: ono da ulazi u složenu
supstanciju, da je suuzrok i da nema formu; a da je i jedna izraža-
va Timej: »Prije nego što će, dakle, nebo nastati riječju, postojale
su ideja i materija i božanstvo, rukotvorac boljega«; o tome da je
ona također princip i subjekt suprotnostima i elementima piše
ovako : »Principi su, dakle, nastalih stvari: kao subjekt – materija,
a kao razlog formi – vrsta; njihovi su pak porodi tijela: zemlja i
voda, zrak i oganj.« Sve je to prisvojio Aristotel.
Također Okel Lukanac, koji je s Timejem bio Pitagorin slu-
šatelj, ima ponešto baš o tim stvarima u 2. poglavlju knjižice
O
prirodi
: »Gdje istost podmeta […]«; onda i: »U onome pak dijelu
svijeta u kojem prevladavaju klijanje i nastajanje potrebno je
da bude dano ovo troje: prvo, tijelo koje vreba dodir sa svime
što navire u nastajanje; ono bi bilo sveprimljivo i svemjesivo
za to nastajanje.« Odmah zatim: »Potencijalno je, dakle, sve u
ovom prije nastajanja.« S toga su mjesta, možda više peripa-
tetičari nego Aristotel, preuzeli [238] da je materija potencijal-
