PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
301
5
bismo rečeno što primjerenije obavili, ponovno valja navesti ona
poglavlja u kojima se, rekosmo, sastoji sva njegova prirodna filo-
zofija obuhvaćena u 50 knjiga. Ona su pak ovih deset: o principi-
ma, o zajedničkim akcidentima, o svijetu, o nebu, o elementima,
o njihovu djelovanju i trpnji, o isparinama, o duši, o životinjama i
o biljkama. Ova potom sadrže manje opće poučke, koje će trebati
ovdje iznijeti i usporediti ih s istorodnim kod starijih. Započni-
mo, dakle, s principima.
PRINCIPI
Aristotel, dakle, principima u 5. poglavlju 1. knjige
Fizike
do-
značuje tri uvjeta: »Potrebno je, naime, da principi ne proizlaze
jedan iz drugog, niti iz nečega drugoga, a iz njih sve.« U 6. pak
poglavlju pridodaje četvrto: »Principi pak moraju uvijek opstaja-
ti.« Od tih se uvjeta tri nalaze u Platonovu
Fedru
; tako je, naime,
ondje zapisano gdje je riječ o duši: »Princip je nenastao; nastaje,
naime, što je nastalo iz principa, a on ni iz čega.« Nauk je isti,
iako preinačen u riječima: jer, kad veli »nenastao« misli »vječan«;
dodaje, naime: »A kad je već nenastao, on je po nužnosti i ne-
propadljiv.« To je Aristotel izrazio na svoj način: »uvijek mora
opstajati«. A da principi ne nastaju jedan iz drugoga, toga kod
Platona nema, jer je govorio o samo jednom principu. Ali nikak-
vim se naporom to nije dalo razabrati;
1
budući, naime, da [236]
on ne nastaje ni iz drugoga principa, tko da ne uvidi kako ne
nastaje ni iz ičega inoga? Da je peti uvjet što ga nadodaje nedugo
poslije – to da su principi suprotni – preuzeo od drugih pokazuje
kad kaže: »Svi pak suprotnosti postavljaju kao principe.«
1
Da bi principi proizlazili jedan iz drugoga.
10
15
20
25
