PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
319
10
5
samoga gibanja i mirovanja – u onome u čemu ono jest prvotno i po
sebi, a ne akcidentalno – razumijevati kao sveopća forma. Ona se,
naime, naziva nekim trpnim principom, kad on veli
τοῦ κινεῖσθαι,
»onoga ‘biti giban
’
«. A ono (»u čemu ono jest prvotno«) naznačuje
pojedinačne stvari, u kojima su materija i forma posebične a on ih
je zbog toga obje nazvao naravima. Prema tome, ta Aristotelova
priroda nije ni formalnim ni djelatnim uzrokom, premda nije ne-
dostajalo nekih oštroumnijih peripatetičara, koji su predmnijevali
da se onim izrazom
τοῦ κινεῖσθαι
, »onoga ‘biti giban
’
« naznačuje
neka trpna forma, i da stoga nužno postoji sveopća djelatna forma;
no ipak nisu znali u nju prstom uprijeti u Aristotelovim knjigama.
DJELATNI UZROK
Ovdje se uistinu pojavljuje djelatelj ne cjelokupnoga nego ras-
polućenoga svijeta, stanoviti uzrok gibanja, dakako, nebeskoga,
koje da je »upravo kao neki život svemu što postoji po prirodi«.
Dakako, u ovdje niže navedenome, što pojašnjuje u 2. poglav-
lju 1. knjige
Meteorologije
i u 10. poglavlju 2. knjige
O
nastajanju
.
No, to ipak nije njegovo, već je Okelovo koji je ovako napisao:
»Prema tome, budući da je u sveukupnosti nastajanje jedno a
drugo uzrok nastajanju, a nastajanje je ondje gdje je promjena
i istup iz subjekata, uzrok je pak nastajanja ondje gdje je istost
subjekta – onda je jasno da činiti i pokretati bivaju s obzirom na
uzrok nastajanja, trpjeti pak i biti pokretan s obzirom na prihva-
tište nastajanja. A sami usudi odvajaju i odsijecaju uvijek trpni
15
20
