PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
329
5
svijetu, nijema pak živina čovjeku. Bog je nad svime, a Božja su
djelovanja poput Sunčevih zrakā; svijetu su pak zrake priroda a
zrake čovječje – umijeća i znanosti. I dakako da rečene djelatnosti
kroza svijet djeluju i na čovjeka, putem prirodnih zrakā svijeta;
naravi kroz elemente, a čovjek putem umijeća i znanosti. Takav
je raspoređaj sveukupnosti, koji ovisi o naravi jednoga i dopire
kroz jedan um.«
Je li pak taj poredak stvarī međusobno i prema jednom jasniji
od onoga aristotelovskoga, jedva na silu iz njegovih riječi iscije-
đenoga, ispravno će prosuditi svi muževi filozofi, osim možda
Averoesa. Što je ovaj drugi poredak stoji i u Platonovu
2. Pismu
:
»Radi kralja svega sve jest, i njemu za volju sve, i on je uzrokom
sveukupnih ljepotā; drugo je pak poradi drugoga a treće poradi
trećega.« Tu su svršni, pa i tvorni uzrok nadasve jasno izraženi.
PRIRODA
Aristotel je pak razaznavao i drugu prirodu osim one trpne i
pojedinačne: djelatnu i sveopću; onu, naravno, za koju – ujedno
i za Boga – nerijetko veli: »Bog i priroda ništa ne čine uzalud«; i
koju u 6. poglavlju 2. knjige
Fizike
predočuje kao saveznicu uma:
»Nužno je da su prije svega um i narav uzrok i mnogim drugim
stvarima i ovoj ovdje sveukupnosti.« Nju u 1. knjizi
O dijelovima
,
1. poglavlju, obilježuje kao nasuprotnu materiji, te ju pravi djelu-
jućom i formom i svrhom: »Inače, budući da priroda na dvojak
način i jest i naziva se: jedna kao materija, druga kao supstancija,
a ova jest kao pokretačica i kao svrha«, nakon što je kao poseban
10
15
20
25
