PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
331
20
10
5
primjer za nju ponudio iz životinjskoga svijeta, o onoj univerzal-
noj dodaje ovo: »Stoga je vjerojatnije da je s takva uzroka nastalo
nebo, ako je nastalo, i da opstoji s takva uzroka u većoj mjeri nego
zbog smrtnih životinja.«
5
smrtna živa bića.« I iznoseći uzrok, na-
dovezuje: »Jer, ono uređeno i ono određeno mnogo se više po-
javljuju na nebesima, nego oko nas.« Pa progovorivši ponešto o
tom učenju, nadovezuje: »I tako je jasno da postoji nešto takvo što
svakako nazivamo prirodom.« Za nju ubrzo veli: »Većma je prin-
cipom priroda nego materija.« Ona je, naravno, sveopća, ona koja
biva postavljana kao sveudilj ostajući princip. O toj istoj naravi
govorio je u knjizi
O
svijetu
, u 5. poglavlju, nazivajući ju ondje
»potencijalnost«: »I uresi cjelokupno nebo samo jedna sveproži-
mljuća potencijalnost; od nepomješljivih i uzajamno neprikladnih
stvari – zraka, zemlje, ognja i vode – ona umješno odjelotvori sav-
kolik svijet.« Nju je, ne mnogo prije, bio sebi zamislio ovim riječi-
ma: »Čini se da i umijeće oponaša prirodu.« Upravo je nju imao
na umu kad veli: »Bog i priroda ništa ne čine uzalud.«
I ne prikazuje ju doslovno kao družicu, nego kao oruđe
Boga u 6. poglavlju iste knjige kad, govoreći o Bogu, veli: »Čas-
nije je, dakako, i doličnije da on, ustoličen u najvišem predjelu,
kao postojana potencijalnost kroza sveukupni svijet, pokreće
Sunce i Mjesec te [242] kružno pokreće cijelo nebo i uzrokom
biva spasa onomu što jest na Zemlji.« Nazivajući ovdje ‘po-
tencijalnost’ ono što je na prijašnjem mjestu nazivao i ‘moć’ i
‘narav’, uzeo ih je za isto: ono prodiranje kroza sve pridavši
obojemu, kao i učinkovitost na nebo i na sveukupnost. A da se
Bog služi ovom moći kao oruđem bio je rekao u tom istom 6.
5
Kraj bi se rečenice mogao i drukčije prevesti, npr. »[…] i da je [nebo]
prije zbog
tog
uzroka nego zbog smrtnih životinja.«
15
25
