PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
323
10
5
[240] Ono pak što je Okel naučavao o tima dvama rodovi-
ma tijelā, jednome djelatnom, a drugome trpnom, Aristotel je u 2.
poglavlju 1. knjige
Meteorologije
kao cjelovit nauk ovako izrazio:
»Stoga je potrebno držati da su uzroci akcidenata u svezi s vatrom
i zemljom i onim što je njima blisko, u vrsti materije stvarī. Sub-
jekt, naime, i ono trpeće nazivamo na taj način. Ono pak što je
tako uzrokom da biva principom odakle gibanje, uvijek mora biti
uzrokovano moću pokretača.« A onim što je Okel [mislio pod]
»Mjesečevim procjepom«, označio je nastavljanje nižih tijela na
nebeska, te je ova [nebeska] nazvao upravljajućima, a ona [niža]
upravljanima, a Aristotel je to tako protumačio: »Po nužnosti je
neprekinut [kozmos] na neki način s gornjim pomicanjem, tako
da sva njegova moć bude upravljana odande.« Iskoristio je naziv
»upravljanje«, a ostalo je izmijenio. A ono što je Okel nazvao »nag-
nutost zodijačkog pola«, Aristotel je u 10. poglavlju 2. [knjige]
O
nastajanju
[nazvao] »prema nagnutom krugu«. A ono što je Okel
[nazvao] »približavanje i udaljavanje«, Aristotel prevodi kao »pri-
stupanje i povlačenje«. A ono što onaj [Okel] u 4. poglavlju [nazi-
va] »sve pojedino ispunio je Bog tvoreći neshvatljivi i neprekinuti
nastanak« Aristotel je, pošto je nešto sitno izmijenio, isto napisao:
»Bog je ispunio sveukupnost čineći neprekinuto nastajanje.«
I vječnost svijeta i to da on nije ni nastao niti može propasti,
najotvorenije je preuzeo iz onih mjesta koja smo naveli i iz cijelog
njegova [Aristotelova] prvog poglavlja, poslije će biti potanje po-
jašnjeno. Dakle, o djelatelju nastajanja kao univerzalnom uzroku
Okelovi su i Aristotelovi nauci međusobno sukladni.
15
20
25
