PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
327
20
10
sveukupnost sastoji od materijalnoga i inteligibilnog. I svijet je
prvi, a čovjek drugi živ stvor, poslije svijeta.«
Stoga su Grci čovjeka potom nazivali
μικροκόσμος
, »ma-
lim svijetom«, u kojem su sve tê – bilo biti bilo potencijalnosti
– uređene onako kao i u velikome svijetu. Zato, naime, što po-
tom kaže: »Još uvijek tako reći oviseća o duši svijeta […]«, to jest:
duša novorođenčeta i djeteta; stoga da od nje ona jest i o njoj
da ovisi; a nad njom – razum i um, pod njom – duh i tijelo. Tko
sumnja da se iznad i ispod isto tako nalazi ona ista duša svijeta,
da od tih sveukupnosti nastaju i ovise ove pojedinačnosti? Za-
tim kaže: »O jednome principu sve ovisi.« S njime je Aristotel,
na gore navedenome mjestu, suglasan. Zatim nadovezuje Her-
mes: »Princip pak od jednoga i jedinoga«, i odmah kao zatim
kao pojašnjujući: [241] »I princip se, dakako, giba da opet bude
principom, jedino pak ono jedno stoji i ne giba se. Dakle to troje:
Bog otac, ono dobro te svijet s čovjekom. I Bog, dakako, ima svi-
jet, a svijet čovjeka. I biva svijet Božjim sinom, a čovjek tako reći
izdankom svijeta. Jer čovjek nije Bogu nepoznat, već ga Bog i te
kako poznaje i želi biti spoznavan.« To isto poslije razjašnjujući,
donosi divno neko izlaganje: »I svijet je Bogu podložan, a čovjek
5
15
