PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 8.
505
15
10
5
I ono što je Aristotel napisao u 8. poglavlju 3. [knjige]
Analiti-
ke
: »Dokazivanje naime ne biva s obzirom na izvanjski govor, već
s obzirom na onaj koji je u duši, budući da nije silogizam. Uvijek
je, naime, moguće postojati prema izvanjskom govoru, ali nije
uvijek prema unutarnjem« – bila je to Platonova misao u
Prvom
Alkibijadu
: »Doista je to bilo ono što smo malo prije rekli, da se
Sokrat obraća Alkibijadu rabeći govor, no ne obraćajući se tvojoj
osobi, kako se čini, već Alkibijadu; to je pak duša.« Takvo nešto
ima i u
Teetetu
: »Ali, kako se čini, kad odgovori da jest, nešto euri-
pidovsko se zbude: jezik će nam naime nepobitan biti, mišljenje
pak ne nepobitno.«
I ono što je često u 1. knjizi
Topika
i u 1. knjizi
Retorike
: »Dati i
prihvatiti obrazloženje«,
5
iz istog je
Teeteta
: »Da zasebno trebaju
davati obrazloženje i prihvaćati ga o onome što [276] kude.« I u
Državniku
: »Stoga je potrebno promišljati da razum može o sva-
koj pojedinoj stvari uzvraćati i prihvaćati.«
Isto ono što obilno naučava u 4. knjizi
Analitike
da se rodmora
loviti iz razlikā, iz istog je
Državnika
: »Potrebno je, kad netko oću-
ti zajedništvo među mnogim [stvarima] da se ne zaustavi prije
5
Νije doslovni citat Aristotelov, nego kolaž. Inače fraza: λόγον δοῦναι
je česta kod Platona.
