PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 8.
507
20
15
nego uoči sve te razlike, koliko god ih se krije u vrstama, a i da
opet, kad se u mnogostima uvide svakojake nesličnosti ne može,
teško ih prozirući, odustati prije nego obuhvati sve vlastitosti,
zbijajući ih u samo jednu sličnost supstancijom nekog roda.«
Aristotel je iz
Parmenida
preuzeo i primjer proturječnih pro-
pozicija: »’Koja bi to naime bila ova pretpostavka: ako jedno nije?
Razlikuje li se, naime, od ove: ako ne-jedno nije?’ ‘Razlikuje, na-
ravno.’ ‘Tek razlikuje ili je također posvema oprečno reći: ako
ne-jedno nije, od onoga ako jedno nije?’«
Također ono u 20. poglavlju 3. [knjige]
Analitike
da je opće
u pojedinačnome: »Uostalom, ako općega nema, čega ima osim
pojedinačnog«, bilo je prije Platonovo u
Gozbi
: »Ako treba ići
za time da je ono lijepo u formi, veliko je bezumlje ne misliti da
su jedno i isto ona ljepota koja je u svim tijelima.« A ono u 33.
poglavlju 1. knjige
Analitike
: »Potrebno je, naime, da sve istinito
bude samo sa sobom posve u skladu«, ovako Platon [kaže] u
Prvom Alkibijadu
: »Nije li tako da oni koji znaju međusobno u
skladu a ne u neskladu?« misli se »moraju biti«. I poslije: »Do-
voljan pak neka ti je znak da su neznalci i da nisu prikladni
učitelji ovih stvari kad glede njih među sobom nisu ni u kakvu
skladu.« To je baš ono što Aristotel prisvaja: to da je znakom
5
10
