PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 8.
513
20
15
5
kažem, nastojanje, koje ništa ne ubraja, i iskustvo, samo sjećanje
čuvano na ono što obično biva.« Za to je iskustvo malo prije re-
kao da nije umijeće, dok se govorilo o kuharskoj vještini: »Ne čini
mi se da je umijeće, nego iskustvo.« Na koji pak način mnijenje
poprima mirnoću, poučava u
Menonu
: »Stoga ih ne treba mnogo
cijeniti, sve dok ih netko razumijećem ne veže uz uzrok.« I malo
dalje: »Nakon što budu povezane, prvo postanu znanosti, po-
tom učvršćene, i stoga je dostojnija počasti znanost od ispravnog
mnijenja, i povezanošću sa znanosti razlikuje se od ispravnog
mnijenja.« Uistinu po tom povezivanju i mirnoću prvo stječu, i
potom učvršćene postanu – to je ono što je nazvao »mirovati«.
No, u
Gorgiji
tvrdi da je i umijeće spoznalo uzroke, ne drukčije
nego li znanosti: »Govoreći pak o liječništvu, da ono narav onoga
što liječi motri i uzrok onoga čime se bavi.« Iz svega toga je Ari-
stotel skupio ono što je sklopio u uvodu u
Mudrost
; naime, izlaže
da od osjeta nastaje pamćenje, od pamćenja iskustvo i od iskustva
znanost i vještina; to da znanost i vještina dolaze iz iskustva, pre-
uzeo je od govornika Pola: »Naime, iskustvo čini vještinu, kaže
Pol ispravno govoreći, a neiskustvo uistinu sreću.« Proglašava da
je vještina sjajnija od sreće, ali ne i od mnogih upletanja: »A to
je [zato], jer ovi doista znaju uzrok, a oni ne znaju.« Tu je misao
[Aristotel] slijedio i na kraju zadnje knjige
Analitike
i drugdje.
10
