PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 8.
501
[275]
SUPROTNOSTI
Isto tako ono što Aristotel uporno ponavlja na toliko mjesta,
isto je tako Platonov nauk o suprotnostima u
Fedonu
: »Ništa dru-
go nije potrebno – ni u ovome ni u [svemu] drugome – do li da
čovjek promatra ono najbolje i najizvrsnije, a da je nužno da taj
isto poznaje i ono lošije, jer isto je znanje tih stvari.«
IMENA
U knjizi
O
tumačenju
zapisano je da su imenice i glagoli »po
dogovoru«.
3
Ta se stvar kao pitanje već vrtjela među starijima, a
Platon ju pretresa u cijelom
Kratilu
, gdje Hermogen često govori u
prilog toj misli: »Ne mogu se uvjeriti da bi ispravnost imenā bila
išta drugo do li ugovor i dogovor.« Da je pak bio toga mišljenja,
svjedoči Proklo u komentarima uz taj dijalog i navodi njegove
razloge isto kao i one [razloge] koji podupiru protivnu misao, tj. da
su imena po naravi, čega je autorom bio Pitagora, kako svjedoči;
također i to da su imena simboli za
τὰ τῆς ψυχὴς παθήματα
, za
‘trpnje duše’
4
ima Platon u 2. knjizi
Države
: »Ono što je u govore-
nju, stanovito je oponašanje one trpnje koja je u duši.«
Ono pak što je Aristotel nazvao simbolom, nazvao je i
ὁμοίωμα
, »sličnost«: »A stvari kojih su te stvari oslikama te iste
su stvari.« I suprotstavio se ovoj Platonovoj misli: »Nije tako do-
3
Petrić ovdje ima neuobičajen prijevod
compositum
za razliku od uo-
bičajenog
conventio
(v. nekoliko redaka dolje): to je doslovan
calque
grč.
συνθήκη.
4
Usp. Aristotel,
O duši
403a.10–11: τῶν τῆς ψυχῆς ἔργων ἢ παθη-
μάτων.
5
10
15
20
