PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 8.
495
20
15
10
5
na ta [prije navedena] mjesta [274] i kod Platona i Aristotela. Ono
što Aristotel tvrdi u 3. knjizi
Analitike
i često drugdje da je potreb-
no da su principi dokazivanje i znanosti poznati po svojoj nara-
vi, to je Platonovo učenje u
Sofistu,
1
na primjeru slogova i slova:
»Kao što smo sami naučeni na slova i slogove, ako je potrebno po
njima svjedočiti također i o drugim [stvarima], reći ćemo da rod
slova pruža mnogo bjelodanije i izvrsnije znanje nego slog za sa-
vršeno prihvaćanje svake pojedine discipline. I ako netko ustvrdi
da je slog poznat a da je pak nepoznata narav slova, nećemo li
prosuditi da se on hotimice ili nehotice šali?« Iz toga potom izvo-
di: »Zato što se ne postoji obrazloženje onog prvotnog, iz čega je
drugo sastavljeno«, da bi se, naime, iz toga ono dokazivalo.
A Aristotel u 7. poglavlju iste
Analitike
piše: »Jasno je i to
da ne možemo demonstrirati vlastite principe svake stvari.«
Također ono što stoji u 2. poglavlju 1. knjige
Fizike
: naime to
da geometar nema više što razgovarati s onime koji ruši prin-
cipe; odatle možda potječe ono da ne valja raspravljati protiv
poricatelja principā. Platonova je misao u
Fedonu
, gdje govoreći
o hipotezama, otprilike ovako zaključuje: »Ujedno pak, kad bi
htio iznaći neko od bića, ne bi se poput proturječiteljā zapleo ras-
pravljajući o principu i o stvarima što iz njega proizlaze?« Tako
i izvodi u 6. knjizi
Države
poslije stanovitih hipoteza geometara
1
To je citat iz
Teeteta
.
