PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
477
20
15
25
10
5
se, naime, biva od pohvaljiva i od blaženim držanja, a dobrim
mužem samo od pohvaljiva; jest pak pohvala zbog vrline, a nazi-
vanje blaženim zbog dobre sreće.« Također i dioba duše, koja se
nalazi u posljednjem poglavlju, tako da joj je jedan dio razumski,
drugi nerazumski, i da ovoga jedan dio, čini se, ima udjela u ra-
zumu, a drugi nema – to se nalazi kod Metopa: »Budući, naime,
da postoje dva dijela duše, jedan razumski, drugi nerazumski, a
od nerazumskog jedan rasrdljiv, a drugi pohotljiv.« Tu su podjelu
slijedili i Teag, i Hipodam, i Eurifam, i Arhita i napokon Platon;
ovaj je naučavao, bar u četvrtoj
Države
, da je onaj rasrdljivi poslu-
šan razumu. Idući stopama onih pitagorovaca, u dugoj je raspra-
vi pokazao koji su to dijelovi; ovih se Aristotel nije dotaknuo ni u
knjigama
O duši
, ni u knjizi
O gibanju životinja
, pa ni u
Etikama
.
Ono pak što se nadovezuje kako se, s obzirom na ono razliko-
vanje duše, i vrline određuju, pa da se stoga kaže kako su dijano-
etičke jedno, a druge etičke: διορίζεται δὲ καὶ ἡ ἀρετὴ κατὰ τὴν
διαφορὰν ταύτην· λέγομεν γὰρ αὐτῶν τὰς μὲν διανοητικὰς
τὰς δὲ ἠθικάς. [»Definira se pak i vrlina s obzirom na tu razli-
ku: kažemo da su jedne među njima dijanoetičke, druge etičke«]
–
jasnije će Teag: »Vrlinom je, dakle, razumskoga dijela duše raz-
boritost, jer ova je rasudno i motreće stanje; rasrdljivog pak di-
jela srčanost jer ona je stanje koje se ne da i koje podnosi strašne
stvari; poželjivoga pak umjerenost: [271] srednjost je, naime, i
neko susprezanje nasladā tijela, cjelokupne je pak duše to pra-
vednost.«
18
Tu su podjelu vrlina slijedili, dakako, i prigrlili svi
pitagorovci, Platon, svi platoničar te Zenon i stoičke škole; Ari-
stotel, naprotiv iz nenavedena razloga te Nikomah i Eudem nju
prezreše i uvedoše ine vrline prenijevši nam ih, ipak, bez ikakva
reda, kao ovisne o moćima duše. U 1. poglavlju 2. knjige uče nas
18
Pogrešno atribuirano Teagu – fragment je Metopov.
