PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
481
nac.« Teag je to bio razjasnio na ovaj način: »Srednjosti pak, jer
zapadaju izvan suviška i manjka, vrhunci pak jer im ne treba ni
dodavanja ni oduzimanja […].«
Ono pak što je rečeno na početku istoga poglavlja – da svačija
vrlina i ono što ju posjeduje čini dotično dobrim i čini da mu bude
posao dobar kao što vrlina oka čini i oko dobrim i dobar vid te
vrlina konja i konja dobrim i dobrim njegov posao, tako i čovje-
kova vrlina čini i čovjeka dobra i čovjekovo djelo dobrim – sve je
Metopovo: »Čovječja je vrlina savršenstvo ljudske naravi; svako,
naime, od bićā savršeno i najviše biva, shodno vlastitoj naravi vr-
line.« Pojašnjujući to postavlja iste primjere i konja i oka te uz to
ušiju i nogu. Tako i Hipodam: »Vrlina je, naime, zdravlje i savr-
šenstvo svake naravi. Vrlina je oka i vrhunac i savršenstvo naravi
oka, a čovjekova je vrlina vrhunac i savršenstvo čovječje naravi.«
To što se u 5., 6. i drugim poglavljima tvrdi da se vrlina kreće oko
trpnja
i djelovanja, a poglavito u 3. poglavlju oko ugode i boli – to
je prije bilo Teagovo: »Budući da se vrlina bavi
trpnjama
ćudore-
đa, a da su među
trpnjama
ugoda i bol ono najviše […].«
Iz čega se sastoji izbor,
što je to spoznaja i što je moć
[na margini]
O onome pak što je
dosta opširno na početku 3. knjige – o
izboru koji je prijeko potreban za postizanje vrline, isto su prije
5
10
15
20
