PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
483
20
15
10
5
naučavali pitagorovci, ponajprije Metop: »Nužno je da svaka vr-
lina ima ovo troje: razum, moć i slobodan izbor. Razum, dakako,
koji prosuđuje i motri, moć pak kojom odolijeva i biva jakom, a
izbor kojim ljubi i voli. Prosuđivanje i motrenje, dakle, pripadaju
dijanoetičkom, razumskom dijelu duše, odolijevati i biti jakim
nerazumskom dijelu duše, a ljubiti i voljeti pripada obama dije-
lovima: jer izbor se sastoji od razuma i hlepnjā.« Teag također:
»Tri su principa sveukupne vrline: spoznaja i moć [272] i izbor:
spoznaja je doista ono čime promatramo i prosuđujemo stvari,
moć je pak kao neka snaga tijela kojom odolijevamo i ustrajemo
u stvarima. Izbor su, opet, tako reći ruke duše, kojima nosimo i
grabimo stvari.«
Ono pak što je obuhvaćeno u ovoj knjizi i u trima sljedećima
pojašnjivanja su pojedinih vrlina i porokā; premda su oni obra-
đeni znalački i obilato, ipak se ne pokazuje na koji način sva-
ki od njih proistječe iz moćī duše; a od ovih nužno proistječu i
u jednakom broju: – to je prije bio sročio Metop: »Mnoštvo će
svih vrlina svatko dogledati iz dijelova duše.« Na to se već bila
svrnula pozornost u zadnjem poglavlju prve knjige pri podjeli
duše. No ipak se nitko do sada od tolikih tisuća peripatetičara
nije potrudio pokazati, na koji način iz ovih triju moći duše što
su utvrđene u tome poglavlju, izrasta jedanaest vrlina a zatim se
