PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
475
15
5
Uz Arhitinu definiciju postoji i druga, Eurifamova: »I ponaj-
bolji ljudski vijek nastane ili samom vrlinom ili dobrom srećom.«
A ako se zbude neka velika nesreća, kažu: ona »zatire i mrcvari
stanje blaženosti.« Arhitino je: »Duge, naime, bolesti tijela i ozlje-
de osjetilā narušuju cvat sreće.«
A ono što ona [
Nikomahova
E
tika
] veli da sretnik nije »prevrt-
ljivac i lakopromjenjivac«, te ona isto tako Arhitina i daleko naj-
ljepša misao: »Doista velim da je dobar čovjek onaj koji se isprav-
no drži u velikim stvarima i vremenima, koji će također biti onaj
što je kadar ispravno se nositi s dobrom srećom pa opet i s lošom
te onaj koji iz lijepoga i časnoga dostojanstven izlazi, a kad se
sreća promijeni, uspješno na se prihvaća dopalu sudbinu«; i ono
što je također rečeno kako vrlinu hvale zbog djelovanja i djelā,
najboljemu ne pripadne pohvala nego nešto veće i izvrsnije ono
što se u
Retorici
zove μακαρισμός,
‘
nazivanje blaženim’; pa tako
kažemo da su bogovi blaženi i sretni i od ljudi najbožanskiji; i po
tome je utvrđeno da je pohvala jedno, a μακαρισμός,
‘
izjavljiva-
nje da je netko blažen’, nešto drugo, preuzeto je od pitagorovaca,
kod kojih je, čini se, to razlikovanje bilo uobičajeno.
Hipodam će, naime, u knjizi
O
sreći
: »Zbog toga se ljudsko
blaženstvo uspostavlja od ovoga dvoga: od ‘biti za pohvalu’ i od
‘biti nazivan blaženim’; pohvaljenim se biva po vrlini, a blaže-
nim se naziva nekoga po dobroj sreći.« Arhita također: »Sretnim
10
20
