PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
467
10
5
isto: sve je, tvrdimo, najvažnije podatke Aristotel preuzeo iz pi-
tagorovskih knjiga; od njega su poslije i sin Nikomah i učenik Eu-
dem preuzeli, te ih obilatijim riječima izlagali; i njihove su knjige
nešto poput onog zajedničkog u onoj
Maloj [etici]
: ipak, budući da
se duh peripatetičarā i učenjaka među našijencima uspalio na to
da je
Nikomahova Etika
Aristotelova i da je
θρίγκος,
‘kamen zaglav-
ni’ i vrhunac njegove moralne filozofije, pozivat ćemo se na njih u
raspravi. Stoga, mimoišavši svih onih šest prethodnih poglavlja,
u kojima su stanoviti uvodi i cjepidlačenje o tome što nije način
metode i blaženstvo, kao i o predodžbi dobra, 7. ćemo se poglavlja
[269] latiti, u kojem ove riječi valja zapamtiti: »Moglo bi se učiniti
da je zadaća možda svakoga čovjeka naprijed pomaknuti i razlučiti
stvari koje su dobre u ocrtu, a da je vrijeme za takve dobar otkri-
vatelj ili supomagač.« I odmah nadovezuje: »Jer svakom je čovjeku
dužnost dodati nedostajuće.« Čini se, naime, da su te riječi potekle
iz samosvijesti duha u onoga koji zna da je u svoje knjige prenio ću-
doredni nauk svih pitagorovaca i Platonov, i da mu nije bio težak
posao »naprijed pomaknuti i razlučiti«
τὰ καλῶς περιγραφέντα
‘sadržaje dobro ocrtane’ u njih, te προσθεῖναι ‘pridodati’, ako je
možebit u njihovim naucima nešto ἐλλεῖπον
‘izostajuće’; i stoga to
što veli da se za nekim stvarima teži poradi njih samih, za nekima
poradi inoga, a za nekima i poradi njih samih i poradi inoga bio je
prije Arhitin nauk u knjizi
O mužu dobru
i blaženu
itd.
STVARI TEŽNJĀ VRIJEDNE
»Za nekim stvarima treba, dakako, težiti zbog njih samih, a
ne zbog drugoga, za nekima pak zbog drugoga, a ne zbog njih
15
20
25
