PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
465
20
15
25
su u izričaju samoga pjesnika – koji pak možeš pronaći ponajviše
u ditirambima; treći, opet, u obojemu – kao u junačkom pjesniš-
tvu i mnogo puta inače.« Iz toga je očito ne samo da su pjesnička
djela oponašanja, nego i izlazi na vidjelo odakle je Aristotel pre-
uzeo ono razlikovanje koje je najizvrsnije u svoj njegovoj knjizi i
koje je sadržano u ovim njegovim riječima 3. poglavlja: »I doista
je moguće istim isto oponašati, gdjekad dojavljujući ili tako što
se prelazi u tuđe lice,
12
kako to čini Homer, ili kao dotični sam
13
i
bez toga prelaženja, ili pak na način onih koji sve oponašaju kao
čineća i radeća lica.«
14
Tu je cijelu stvar Platon, dakako, izložio i kraće i jasnije; ipak
tri ona pjesnička oruđa – »ritmom, govorom i skladom«, koje je
Aristotel postavio, Platon je prije toga nabrojio u 2. knjizi
Zakonā
:
»Na usklađenosti nadovezivalo bi nam se ono o ritmovima: nije
se povoditi za šarolikima, niti za svakakvim pokretima, nego je
pripaziti na omjeritosti koje će biti one života sređena i hrabra;
a kad ih dogledamo, onda nametnuti neka nam mjera stihovna
ovaj govor slijedi i pjev, a ne da nam se govor za stopom i pje-
vom povodi.« Tu se jasno spominju i skladovi, i omjeri i govor,
kao i u ovim riječima iz iste knjige: »Da onaj tko ritmički, slikovi-
to i usklađeno napjeve sklâdā ispravno postupa« ako se se
μέλη
,
‘napjevi’ uzimaju kao »pjevanje«, tj. kao govor, kao i na mnogim
drugim mjestima; premda su na gore navedenome mjestu, zbog
slobode Platonove rječitosti, uzimani u smislu »harmonije«.
Glede naukā pak iz
Etikā
, bilo
Male
, bilo
Nikomahove
, bilo
Eudemove,
a u prethodnome smo svesku pokazali da je od njih
samo prve dvije napisao Aristotel, o svima njima vrijedi posve
12
Misli se u trećem licu.
13
Misli se u prvom licu.
14
Odnosi se na dramu (usp. grč. δρᾶν ‘činiti’).
5
10
