PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
455
naravi: »Nije li, dakle, i do naravi prikladne ovakvu pothvatu?«;
i: »Naše bi, čini se, bilo samo jesmo li kadri? – izabrati koje su i
kakve naravi podobne čuvati državu.« Za te je pak naravi bio
rekao: »I opet im nada sve treba umijeća i mara.« A to bi pak bio
ἔθος
»navika, vičnost.« O govoru pak: »Postavljaš muzičke go-
vore, zar ne?’ ‘Svakako.’ ‘Govorā pak dvije vrste, jednu istinitu,
drugu lažnu?’ ‘Da’. ‘Obrazovati se u objema, ali prvo u lažnoj?’«
I Hipodam, predmnijevajući narav u onome što smo prije naveli:
»Od životinjā neke su prijamljive za blaženstvo, druge nikako«;
pridodaje još troje: »Ja kažem da to troje usuglašuje građansku
zajednicu: u govorima, u maru oko navikā, u zakonima; i da to
troje izobrazuje čovjeka i čini ga boljim.« Od toga je dva prvašnja
Aristotel preuzeo, a zakoni su, čini se, vrste govora, tako da na
kraju ostaje u svemu troje: narav, govori i običaji. Ono pak što u
14. poglavlju kaže da se svaka država sastoji »od zapovijedajućih
i od podčinjenih«, i da zbog toga »i odgoj treba to pratiti, shodno
rečenoj podjeli«. Uz to što je to isto u Platona i Ksenofonta rječi-
tije raspravljeno, isti je onaj Hipodam nadasve razlučno, zbijeno
i izdašnije bio rekao: »I da je savjetodavni dio svakako ponajbolji
a činovnički lošiji, obrambeni pak osrednji; i da savjetodavni vla-
da, činovnički se pokorava, a obrambeni sad zapovijeda, sad se
5
10
15
20
