PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
447
20
5
prijamljive za blaženstvo, druge neprijamljive; a prijamljive koje
god imaju razum.« Blaženstva, naime, nema bez vrline, vrlina
pak nastaje u onome što ima razum ponajprvo.« AArhita će: »Od
Boga je, dakako, blaženstvo i život ponajbolji, čovjeku pak ono iz
znanja i vrline i, kao treće, iz dobre sreće napunjeno pridolazi.«
Iako se ono što Aristotel pridodaje: »Jer je također zbog toga
nužno da je naklonost sreće nešto drugo nego blaženstvo: [265]
dobrima, naime, što su izvan duše, uzrokom je slijepa sreća,«
u nesuglasju je, čini se, s Arhitom; premda i Arhita, razlažući o
tome, kaže: »Da je naklonost sreće, one mimo razloga nazočnih
dobara i ne zbog njega nastale […]«, njih je razlučio osim ovih:
»Budući da je, dakle, vrlina i znanje u našoj moći, naklonost pak
sreće nipošto […] a dopušta da u motrenjima i u vršenju časnih
djela bude sreće […].« Ono, naprotiv, što je Aristotel pridodao:
»I da je ona država blažena koja je ponajbolja i koja časno po-
stupa«, kao i ono što slijedi sve do mjesta gdje zaključuje: »Jer je
najbolji život, i svakomu odvojeno i građanima zajednički, onaj
koji je s vrlinom; u toj mjeri opskrbljen bogatstvom da je sudi-
onikom djelovanja shodno vrlini« to je bio Platonov nauk koji
prožima gotovo sve knjige
Države
, a također je bio Hipodamov:
10
15
