PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
449
5
»Stoga ne samo da je potrebno naučiti vrlinu, već i steći ju te ju
primjenjivati bilo poradi sigurnosti, bilo poradi porasta, bilo a to
je najvažnije radi ispravljanja domova i država.« Zatim: »Blažen-
stvo pak i vrlina postoji i u jednome i u većini i u cjelini i u sve-
ukupnosti.« Tu je stvar Aristotel razradio u 2. poglavlju, u kojem
se također ispituje koji je život izvrsniji: motriteljski ili djelatan?
I poučava da su drugi pokrenuli to pitanje; ostatak poglavlja je
uporabljen protiv onih zakonodavaca, koji su državu ustanovili
u tu svrhu »da bi zapovijedala i gospodarila susjedima, htjeli oni
to – ne htjeli.« To je pitanje prije raspravio Platon u cijeloj prvoj
Zakonā
; u 3. potom glavi Aristotel nastavlja s pitanjima koja su
pokrenuli drugi, i to gotovo ona ista koja i prethodnici o izvrs-
nosti pojedinih životā: je li isto blaženstvo jednog sela i cijele
države – o tome predmetu raspravlja u 4. poglavlju, o veličini i
malenosti države, sastoje li se države u mnoštvu građana i koliko
treba to mnoštvo biti veliko; i tvrdi da se više nego na brojnost
naroda valja obazirati na njegove snage. Ali ako se obazirati na
broj, onda ne na mnoštvenost kojega god roda, kao npr. robova,
došljaka i najamnika, nego na »one što su dijelovi države i od njih
se država sastoji vlastitim dijelovima.« A koji su to izriče u 10.
glavi: »Svakako je nužno da poljodjelci, obrtnici i sve pomoćne
službe postoje u državama; dijelovi su države branitelji i savjet-
nici.« A za ove kaže u 4. glavi: »Prijeko je potrebno da se uzajam-
no poznaju sami građani osobito kakvi su« i »radi prosuđivanja
pravednih i odabiranja za državne službe prema dostojnosti«.
10
15
20
25
