PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
459
10
5
Aristotel u glavi 16. isto takve i Platon u petoj
Države
te sedmoj
Zakonā
hoće da budu, kao i mnogo inoga u tome smislu. O odgo-
ju pak dječakā što prenosi u 17. poglavlju da se odnosi na dušu
govorom i pričama – posve je platonovsko: »Sve, naime, valja
prohodnim činiti prema potonjim djelovanjima; stoga igre veći-
nom trebaju biti oponašanja onoga što se poslije ima činiti za oz-
biljno«, kaže Aristotel. Platon pak u 1.
Zakonā
: »Kažem svakako
i potvrđujem, da onaj koji u kojoj god stvari namjerava poslije
biti valjan muž, u toj se istoj stvari odmah od malih nogu treba
vježbati, kako u igri tako za ozbiljno u onim pojedinostima, koje
dotičnoj stvari pripadaju« i ono što u tom smislu slijedi; ali iz
3. knjige
Države
: »Ili možda ne opažaš da se oponašanja, ako se
događaju od malih nogu, pretvaraju u ćud i narav i tjelesno i u
izražavanju i u duševnome promišljanju.« Na tome su mjestu
i ove riječi: »Stvari nedostojne slobodnih ljudi ne činiti niti ih
uzmoći oponašati, kao ni išta drugo sramotno, da ne bi mož-
da oponašanjem takvi nastajali.« To je mjesto Aristotel ovako
preokrenuo na svoje: »Sukladno je, dakle, razumu odvraćati od
slušanja i gledanja stvarī nedostojnih slobodna čovjeka, pogo-
tovu pak one stečene u toj dobi (riječ je o dječacima); a zakono-
davac uopće treba iskorjenjivati iz države sramotno govorenje,
15
20
