PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
469
5
samih: postoji, dakle, i treća vrsta dobara za kojima treba težiti
i zbog njih samih i zbog drugoga.« Pojašnjujući to pojedinačno,
naučava da je sâmo blaženstvo onaj prvi rod, a ono što slijedi
da je prekrasnim temeljem svekolike
Nikomahove
i peripatetičke
etike. To pak što
Nikomahova
tvrdi da je
τὴν εὐδαιμονίαν τὸ
ἄριστον εἶναι
‘blaženstvo ono najbolje’ ovisi o onome što je Ar-
hita prije naučavao: da za njom valja poradi nje same težiti, a ne
poradi nečega inoga; a Hipodam je bio tu istu misao obuhvatio
drugim riječima: »Blaženstvo je, naime, savršenstvom ljudskog
života.« Pa i Eurifam: »Blaženstvo je, naime, savršenstvo i upot-
punjenje ljudskih dobarā.« A ono u
Nikomahovoj
: »Ljudsko dobro
djelatnost duše biva shodno vrlini« Hipodam ovako bio sročio:
»Ljudski je život sklapanje činidaba, blaženstvo pak dovršuje
djelovanja.«
15
A na ono što nadodaju:
16
»još u životu savršenu«
Eurifam će: »Savršen pak s obzirom na život kad protekne bla-
žen.«
Nikomahova
: »Svaka stvar biva dobro dovršena ovisno o
vlastitoj vrlini« a Eurifam: »Svačega je, naime, vrlina vrhuncem
i savršenstvom njegove naravi.« A Hipodam: »Vrlina je, naime,
15
Zanimljivo je da u istoj rečenici Petrić πρᾶξις prevodi jednom kao
operatio
, drugi put kao
actio
.
16
Misli se u
Nikomahovoj Etici
.
10
15
