PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
479
5
da se vrlina češće postiže djelovanjem i ponavljanjem; tako da
su odgajali zakonodavci: »Zakonodavci, naime, privikavajući
građane čine ih dobrima.« A ono što na kraju toga veli: »Nije,
dakle, mala razlika na ovaj ili onaj način, odmah od djetinjstva,
biti privikavan, nego je golema, u njoj je dapače sve« – bio je to
nauk pitagorovca Klinije: »Treba, dakle, poučavati mladiće od
početka.« A Diogen će: »Jer što je, dakle, početak svake države?
Odgoj mladića.«
O VRLINI
U 2. se i 6. poglavlju naučava da se vrline manjkom ili suviš-
kom dokidaju, da pak nastaju i jesu u srednjosti – to je prije bio
nauk pitagorovaca. Ovako, naime, Teag: »Onoga čega ne treba
dvije su vrste: jedna je suvišak, a druga manjak: suvišak je ono
više od potrebnoga, a manjak manje. Vrlina je pak imanje onoga
što treba, stoga je doista i vrhunac i srednjost pravoga.« A što
se pojašnjuje u 6. poglavlju ovime: »S obzirom pak na nas ono
što niti prevršuje niti podbacuje dužnu mjeru«; pa potom: »Slije-
dom, dakako, biti i razloga koji iskazuje što bijaše biti, vrlinom je
srednjost, slijedom pak onoga najboljega i onoga dobroga vrhu-
10
15
