PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
473
10
5
stvari, nego i njihovu potporu.« Te ono na kraju toga poglavlja:
»Stoga u to unose neki dobru sreću i blaženstvo, neki pak [270]
vrlinu«, rečeno je povodom definicije blaženstva Arhite i inih.
On ga je, naime, ovako definirao: »Blaženstvo nije ništa drugo
nego li ostvarivanje vrline u dobroj sreći.« To, onda, mišljenje
posvjedočuje
Nikomahova
ovim riječima: »Ali su ipak, čini se, po-
trebna vanjska dobra.«
Ono što je napisano u 10. poglavlju da se »nekom od strukā i
marom« vrlina stječe, bilo je prije Hipodamovo: »Čovjek pak nije
po naravi blažen,
17
nego mu treba stege i duhovne smotrenosti.«
Od toga Hipodama, koji veli da su neke od životinja prijamljive
za blaženstvo, a neke nikako, i da su to one koje nemaju razuma,
preuzeto je ovo: »Ni za vola ni za konja niti za ikoju inu živinu
ne kažemo da je blažena.«
Definicija blaženstva
[na margini]
U 10. pak glavi iz dotičnih je dijelova skupljena definicija bla-
ženstva. Što priječi kazati da je blažen onaj koji djeluje shodno
vrlini a dostatno obiluje vanjskim dobrima, i to ne za koje god
vrijeme, nego do svršetka života?
17
[nije po naravi blažen] u grč. je izvorniku izričaj potpuniji: ‘niti po
prirodi dobar, niti po prirodi blažen’.
15
