Neposredna recepcija
Peripatetičkih rasprava
LXXII
govor da pri pisanju
Exercitationum paradoxicarum
nije znao za
postojanje Petrićevih
Peripatetičkih rasprava.
Bernard Rochot, koji
1959. g. priređuje za tisak: Pierre Gassendi,
Dissertation en for-
me de paradoxes contre les aristotéliciens,
livre I et II, Paris 1959,
pročitavši Petrićev i Gassendijev tekst smatra nemogućim da
Gassendi nije poznavao Petrićeve
Peripatetičke rasprave
. No isto-
vremeno Rochot odbija i Simonov zaključak te, unatoč jasnu
Petrićevu utjecaju, ocjenjuje Gassendijevo djelo kao originalno:
»Cette remarque <tj. gornji citat Richarda Simona> fait tort à
l’originalité de Gassendi, qui reste réelle.«
61
Konačno konstatira
Rochot da je druga knjiga Gassendijevih
Vježbi
mnogo manje
ovisna o Petriću nego prva: »Notons d’abord que dans ce livre II
les rapprochements possibles avec Patrizzi sont beaucoup plus
rares, (…).«
62
Gassendi u
Vježbama
ponajprije određuje filozofiju kao
istraživanje istine (
prosequutio veritatis
). On međutim konsta-
tira da je istina i istraživanje istine potpuno zanemareno. Ta
je teza paradoksalna, ističe Gassendi, s obzirom na to da ari-
stotelovci smatraju da već odavno posjeduju istinu. Gassen-
diju se međutim aristotelovska filozofija u odnosu na vlasti-
to razumijevanje filozofije kao istraživanja istine pokazuje (s
obzirom na predmet) kao bavljenje izmišljenim i beznačajnim
sitnicama, a s obzirom na metodu kao beskonačna zbrka bes-
korisnih razmirica. Sve u svemu, sizifovski besmislen, neplo-
dan posao.
63
S obzirom na metodu aristotelovske filozofije konstatira
Gassendi sljedeće: izvorni je zadatak filozofije spoznaja istine i
61
Pierre Gassendi, Op. cit. str. XI. »Ta opaska nanosi nepravdu Gas-
sendijevoj originalnosti koja ostaje realna.«
62
Ibidem, str. XII. »Zabilježimo ponajprije da su u toj drugoj knjizi
moguća dodirivanja s Petrićem mnogo rjeđa.«
63
Ibidem, str. 23. i 25. An non jure oscitantiam torporemque dixeris,
quod illi tricas putidas, apinasque tantum consectantur: et relicto, quod
profitentur, veritatis studio, in aucupandis nugis sunt occupatissimi? Quid
ad veram enim Philosophiam, germanumque studium veritatis farrago
illa immensa disputationum inutilium? […] neque tamen, ut Sysiphi saxo
agendo, proficiunt hilum.
