PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
219
15
10
5
nevidljivo: ako ti možeš, ukazat će se, o Tate, očima uma!« A
poslije toga: »Taj je onaj nevidljivi, taj najočitiji, onaj što se umom
razaznaje.« Ima i mnogo drugoga u cijeloj toj knjižici u prilog toj
misli. Ali prije onih navoda Aristotel je bio imao: »Ovo je također
potrebno o Bogu pojmiti: da je moću najmoćniji, ljepotom najpri-
staliji, životom besmrtan, vrlinom pak najvrliji.« Sve smo to već
naveli iz starih. A ovo što nadodaje: »Uopće pak – što je na brodu
kormilar, na kolima vozar, u zboru zborovođa, u državi zakon, u
vojsci zapovjednik – to je Bog u svijetu.« Prije smo naveli iz Her-
mesa i Platona da je on vođa i kralj; a da je poput vozara stoji u
Platonovu
Fedru
. Ostalo po sličnosti nije bilo teško dodati.
Zatim: »Jedan postojeći, a mnogih je imena«; ta imèna nabra-
ja u zadnjemu poglavlju – to je iz Trismegista u
Petoj knjižici
: »Jer
sve što jest i on jest, i zato imena ima sva.« Ono pak što prilaže na
samome kraju: »Bog doista (kao što se od davnine govori), ima-
jući početak, kraj i sredine svih bića, ispravno je dovršio naprijed
idući shodno prirodi; njega pak uvijek slijedi sud, kažnjavatelj
prijestupnikā božanskoga zakona.« On sâm svjedoči da je to bila
misao starinaca. I to je uzvišena i nadasve plemenita teologija
ove knjižice. Nje gdješto
ima u
Eudemovoj
i
Nikomahovoj E
tici
, u
20
