PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
213
10
5
pri svemu i po svemu; on je, naime, i zbiljnost i
potencijalnost
.«
Aristotel u 2. knjizi
O
nebu
: »Nebo pak i višnje mjesto stari su
dodijelili bogovima«: čini se da smjera na Orfeja i Homera. Orfej:
»Ovaj je, naime, stameniji na mjedenome nebu.« Na taj pak na-
čin, budući da je ondje, svime upravlja – izjavljuje Aristotel u istoj
knjižici, nakon primjera
21
sa Kserksom: »Časnije je i doličnije da
upravo on, u najvišemu prostoru smješten a kao moć kroz cjelo-
kupni svijet prodoran, giba Sunce i Mjesec te cijelo nebo naokolo
goni a uzrokom je spasu onih koji su na Zemlji. Ni za kakvim
domišljanjem nije mu, naime, potreba, ni za uslužnošću drugih,
[219] kao što našim vladarima treba mnogo ruku zbog slabašno-
sti. No, to bijaše najbožanskije, kao kad s lakoćom i jednostavnim
gibanjem uzrokuje svekolike forme.« To se mjesto može vidjeti i
kod Orfeja:
»On je, naime, čvršće na mjedenom nebu,
na zlatnom prijestolju, zemlja mu pada pod noge,
a desnu ruku do granica Oceana
i posvuda proteže. Naokolo se tresu dugačka brda
i rijeke, i dno bjelkasto-plavog mora.«
21
De caelo
398b2.
15
