PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
215
20
15
25
10
5
Hermes je uistinu također gibanje ne samo prvog neba, već
svih [neba] pripisao djelotvorcu u
Poimandru
: »Djelotvorac, uistinu
um s riječju koji obuhvaća krugove, obrnuo potiskom i okrenuo je
vlastita djela i završio je okretanje od neodređena početka u neod-
ređeni kraj. Započinje, naime, gdje odredi, a njihovo je obilaženje
na koji način [to] hoće um.« I premda Aristotel na onom
22
mjestu
Bogu pridaje pokretanje neba, ako se sjećamnjegove rečenice, ipak
ne kao u 4. knjizi
Teologije
, kao da je takav cilj [koji] želi pokrenuti,
već kao djelatnik, i to izrijekom δύναμει,
‘svojom potencijalnošću’
kojom ne samo da dodiruje prvo nebo, već, »prodirući kroz cjelo-
kupni svijet« pokreće sunce, mjesec i cijelo nebo, dakle ne samo
prvo nebo. Ako je tako, kakva je bila nužnost da se pojedinačnim
nebeskim krugovima pridaju pojedinačne biti kao pokretači? Nije
li istina da ne treba umnažati bića bez nužnosti?
23
Na koji, naime, način ne oskudijeva [Bog] nijednim ἐπιτεχ-
νήσει καὶ ὑπηρεσίᾳ, ‘marom i pomoću’, ako jednostavnim po-
kretom uzrokuje svekoliku formu? Nije li mogao istom ῥαστώνῃ,
‘lakoćom’ i mirom poroditi same forme bez pomoći gibanja? Za-
tim na koji je način ἁπλὴ κίνησις,
‘jednostavno gibanje’ gibanje
svih neba? Zato jer je kao prvo [kretanje] suprotno ostalim [kreta-
njima]? I jesu li [kretanja] tako različita i nepravilna, brza, spora,
unatraške, na mjestu, napredujući pod eklipsom, transverzalni od
juga prema sjeveru, [kretanja] uma, jedne godine, dviju godina,
dvanaest, trideset, sto? No objašnjava: »Tako je, dakle, i božanska
priroda usadila od nekog prvog jednostavnog gibanja potencijal-
22
Usp. Arist. Mu. 398b.6–14.
23
Ovdje Petrić navodi »Okamovu britvu« kao aristotelovski argu-
ment protiv Aristotela.
