PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
209
10
5
dački u svih ljudi to da nam je sve od Boga i Bogom uspostavljeno;
nijedna pak priroda sáma po sebi dostatna, lišena onoga spasa što
iz ovoga biva. Stoga su i gdjekoji doista od starinaca bili navedeni
tvrditi kako je ovo sve puno Bogova i pojavno našim očima, naše-
mu sluhu i svakomu osjetu – pridonoseći, istina, Božjoj moći doli-
čan govor, no ipak ne i biti. Bog je, naime, uistinu očuvatelj svega i
roditelj stvari što se ikako u svijetu tvore; ne ipak podnoseći napor
po sebi trpećega i izmučiva stvora, nego rabeći neumornu snagu
kojom doseže i one stvari za koje se čini da su daleko. Najviše, da-
kle, i prvo mjesto on zaprema, i stoga je vrhovnikom i konzulom
nazvan te, prema pjesniku, na najvišem vrhu cjelokupnog neba
uspostavljen. Na neki se način ponajviše služi njegovommoći nje-
mu blisko tijelo, zatim ono što je iza toga pa uzastopce isto tako do
naših prostora. Stoga se čini da su zemlja i zemaljske stvari, koje su
na vrlo velikoj udaljenosti od Božje pomoći, nejake i neudružive
i ispunjene mnogom muteži. No ipak, kako je božansko podobno
prodirati do svih stvari, a slično biva i s onima što su u nama i
s onima nad nama: već prema tome jesu li bliže ili udaljenije od
Boga, veći im je ili manji udio pomoći. Bolje je, stoga, misliti što je
dolično i Bogu najvećma prikladno: da je ta na nebu uspostavljena
moć također stvarima što su silno daleko i (da to jednom riječ-
ju kažem) svekolikima uzrokom spasa, te da on većma dopirući i
prožimljući donle dokle nije lijepo ni dostojanstveno da po samom
sebi, tako reći rukòtvorī zemaljske stvari.«
15
20
