PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
203
kao ona najuzvišenija, a nekmoli da njega uspostavljamo kao
njima jednaka ili pak nižega. Ako bi najuzvišenija bit bila Bog,
što je trebalo uzimati ga za cilj prvog premještanja? Ili također
navoditi ga kao pokretača? Kao tvorećega gibanje – na primjer u
trećoj [knjizi]
O gibanju
? Ako je, naime, Bog prvi pokretač prvoga
kruga, one biti koje su ponad prvoga premještanja neminovno
će biti vrlije od Boga; što ne bi dopustila nijedna druga teologija.
Ako su pak istinite ove riječi: »Ako, dakle, postoje druge, one će
pokretati kao cilj premještanja« na koji će se način onim nadsvjet-
skim bitima pripisivati ovo: »O čemu zavisi i ostalima – jednima
točnije, drugima nejasnije – sâmo ‘biti’ i život«? Kad veli »drugi-
ma«, misli na sve ono što ima bitak i život, među to se svakako
moraju ubrajati i one biti, koje su su-uređene i pripisane nebesi-
ma, dakako niže od onih viših; ako već ne bismo željeli da one
budu bez bitka i života sámog. Njih i drugdje priznaje, kao u istoj
knjizi: »Vični smo, naime, ono najkrajnje i ono gore nazvati ne-
bom, u kojem se, kažemo, smjestilo sve božansko.« Kada tu kaže
»sve božansko«, kaže »više nego jedno«, kao i to da je položeno
u onome krajnjem, najvišem, a to je prvi krug, jer niži krugovi
nisu najviši i krajnji. Ako je pak sve božansko u najvišem krugu,
ništa božansko ne će biti ni više ni niže. Budući da tih nauka ne
nalazim u starinskih teologa, držao bih da su Aristotelovi vla-
stiti. Naime, nadodao bih da, kako se sa starima slaže tako se od
onoga je navedeno iz Aristotela kosi: u tome on ne tvrdi ni da je
Bog cilj gibanja, ni da je djelatni uzrok gibanja, nego uspostavitelj
i rukotvorac [217] sveukupnosti; to stoji u 10. poglavlju 2. knjige
O nastajanju
i propadanju
: »Na preostali način Bog je dovršio sve-
ukupnost učinivši nastajanje vječnim.« U tom je mišljenju sugla-
san s LukancemOkelom, koji u 4. poglavlju knjižice
O prirodi
piše
5
10
15
20
25
