PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
193
15
25
10
5
biva pokrenuto od onog po sebi nepokretnog i od vječne biti«.
Ako bi se ono nepokretno uzimalo s obzirom na mjesto, onda su
one duše ne samo nepokretne po sebi s obzirom na mjesto nego
su i vječne. Također bi, iz pretpostavke, jednostavno slijedilo da
je duša prvoga neba αὐτοκίνητον, »samokretna«, kad već to po-
tvrđuje Proklo u 3. knjizi
Komentara uz Timeja
, da je bit navlastita
duši biti ἀκίνητον i κινητόν , »nepokretan i pokretan«, pa tako,
ukoliko je ἀκίνητος, »nepokretan«, utoliko da prvo nebo biva
gibano od ἀκινήτῳ, »nepokretnoga«.
Slijedile bi i ove druge iz zalihe Aristotelovih tvrdnja: »Bjelo-
dano je, dakle, kako je nužno da bude toliko biti vječnih po naravi
i po sebi nepokretnih, te bez veličine«; a od njih »prva i druga po
raspoređaju premještanjā zvijezdā.« A isto tako ono drugo: »Stoga
je razumno pretpostaviti i biti i nepokretne principe.« No, ne bi
uvijek i svagdje slijedilo ono što nadovezuje: »Osim tih ne bi mogla
postojati nijedna druga narav, nego je nužno da to bude broj bîti.
Jer, da ima drugih, sveudilj bi pokretale kao da je kraj premješta-
nju.« Ne bi, velim, slijedilo da ne postoje nikoje druge odvojene bîti
osim onih koje pokreću nebesa. Postoje, naime, osim ovih druge,
umske biti, inteligibilne, sâm svijet pralikovā, sâm Bog: one se ne
drže za nebesa da bi ih pokretale, bilo da utječu kao ciljevi gibanja
ili kao pokretanjem. No, te su stvari vlastita Aristotelova teologija.
Ovo pak što zaključuje: »Ono jedno, dakle, koje je i razlogom
i brojem nepokretni pokretač, koji postoji kao nepokretan […]«,
bila je teologijom svih starih bogoslovaca koju on poslije sâm po-
tvrđuje dokazom iz Homera: »Jedan glavarom nek bude«; samo
20
