PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
191
20
25
10
5
U 8. poglavlju slijedi druga teologija, ona o bitima pokreta-
čima neba, koja Bogu gdješto još dodaje: »Princip, naime, i prvo
od bićā nepokretno je i po sebi i akcidentalno, pokretač je pak
prvoga i vječnoga gibanja.« Taj je nauk doista mogao biti vlastit
Aristotelov, jer nitko od teologa, ni Platon ni pitagorovci ni ona
četvorica – Ksenofan, Parmenid, Zenon i Meliso, ni Orfej ni Egip-
ćani, ni Židovi ni Kaldejci nisu tvrdili da prvi princip pokreće
prvo nebo, iako su znali to da je ono nepokretno i po sebi i akci-
dentalno. No, svekolikom gibanju nisu na početak stavili Boga,
ono dobro ili um, nego dušu, što su Platon u
Fedru
i u 10. knjizi
Zakona
i u
Epinomisu
– bilo Platon bilo Filip Opunćanin – izvrsno
naučavali. Tu su dušu nazivali αὐτοκίνητον, »samokretna«, a ne
ἀκίνητον , »nepokretna«. Ako je tu istu dušu Aristotel prihvatio,
kao što je u 2. knjizi
O
nebu
i svijet prikazivao živim, ništa nije
priječilo da uz rečeno gledište slijedi i ovo što pridodaje: »A jer
je nužno da ono što se giba biva nečim gibano […]«; i: »[…] te
da vječno gibanje biva onim vječnim gibano, i ono jedno jednim
[…].« Oni, naime, uče kako uza svaki pojedini krug ima po jedna
duša da ga giba; ne drukčije nego Aristotel glede onih biti što ih,
ne on sâm nego njegovi, imenuju »inteligencije«. Pri takvu gle-
dištu ne slijedi ovo što kaže: »[…] i da je prvo pokrećuće po sebi
nepokretno.« Jer, duša je osme prijehodne putanje αὐτοκίνητος,
»samokretna«, kao i sve druge, ali ne mjestom, nego οὐσιωδῶς,
»bitno« i djelovanjem. Slijedilo bi i ono što unosi glede inih po-
kretačica: »Nužno je da i svako pojedino od tih premještanja
15
