PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
183
10
5
Ovo je pak pridodao Aristotel: »Biće je, dakle, po nužnosti;
i ukoliko je po nužnosti, dobro je, i na taj je način princip.« Me-
đutim, to da jest biće, premda se izdiže nad svako biće, ispravno
će se reći, kad baš u redu nebićā nije. Da je Bog također nužnost
uči i Merkurije, u
Svetome
: »I zbiljnost i nužnost i svrha.« A Par-
menid to na pjesnički način: »No nepomičnost u međama gole-
mih okova jest, bez principa i neprestano« – razumijevajući pod
»okovima« nužnost.
Nakon tih stvari Aristotel piše: »O takvu, dakle, principu
ovisi nebo i priroda«; to će reći: sav svemir, koji se sastoji od neba
i prirode, tj. od elemenata i tijelā podložnih mijenama. Stari su
pak rekli da sve to od takva principa ne ovisi samo u svojem sa-
čuvanju nego također u svojoj proizvedbi i opostojnosti, što smo
nekoliko puta prije već pokazali, a i Orfej:
»Zaklinjem te, nebo, mudri uratku Boga velikoga.« I drugdje:
»[…] skrbnika svemu Jupitera
jer on je u nebu mjedenome učvršćen,
na zlatnome prijestolju, po zemlji pak nogama stupā.
I desnicu ruku od svakud k rubu Oceana
ispružio: uokolo se, dakako, potresaju gorje izduženo
i rijeke i dubina sivkasto sinjega mora.«
[213] Te pjesme na pjesnički način izražavaju navlas isto što i
netom navedena Aristotelova misao.
15
20
