PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
177
15
jedničkom
umu
: »Bog o svemu i kroza sve: on je, naime, zbiljnost
i potencijalnost.« Ako je pak Bog takav – i vječan i nepokretan,
nužno je da jest zbiljski i bez materije, što je Aristotel izveo.
U njegovu 7. poglavlju ima ova druga teologija: premda je
zaključio da je prvo nebo vječno jer se neprestano giba, kaže:
»Jest nešto vječno što nepokretno pokreće, vječno opstojeće i kao
bit kao zbiljnost.« O tome da je nepokretan Bog i vječan i zbilj-
nost, Aristotel je, vidjesmo, suglasan sa starijima, no o tome da je
bit ne vidjesmo, budući da su oni prvi uzrok smjestili
ἐπέκεινα
,
»onkraj« svakoga bića i samoga sveukupnog života.
A da doista pokreće ne samo prvo nebo nego sve, bio je re-
kao već Parmenid: »[…] koji svime upravlja.« AAristotel doista
to veli: »Pokreće pak na ovaj način, kao ono žuđeno i inteligibil-
no, pokreće [a da je samo] nepokrenuto.« Pokreće dakako kao
svrha, kaže Aristotel, ne pak kao djelatan [uzrok]. To da je Bog
zaista svrha naučavao je Hermes u
Svetom govoru
: »[…] i nuž-
nost i svrha.« I kad kažu da je dobrota i ono najbolje, također
nesumnjivo kažu da je poželjan. Da je i djelotvoran, rekli smo
gore kad smo pokazali kako je rukotvorac sveukupnosti; što je
Aristotel držao bezbožnim izjaviti, dakako zato da se ne bi za
Boga govorilo kako je izvrsniji od svijeta. Da je pak »inteligibi-
lan« uči isti Hermes u
Sveopćemu
: »Prvi inteligibilan sam je Bog.«
Aristotel nadodaje: »Um pak biva pokrétan onim inteligibilnim.«
To pak da je Bog sâm um bio je ustvrdio Pitagora, kako svjedoči
Plutarh: »Jednoća baš principā, Bog i ono dobro, sâm um koji je
5
10
20
25
