PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
171
20
5
je, dakle, ovaj svijet od sveukupnosti materije, od naravi bića za-
snovavši granicu«. I ono što se u mnogome kod obojice nadove-
zuje. No, i kod Merkurija ima mnogo toga u
Pastiru
ljudi
, u
Djevici
svijeta
i gotovo svima ostalim njegovim knjižicama, što nadasve
izvrsno nadograđuje taj nauk. Pri tome, u
Vrču
ima ovo: »Nakon
što je rukotvorac načinio cjelokupni svijet […]«, i: »Od svoje volje
rukotvori bića.« Orfej pak: »Iz jednosti se sve narodilo.«
A iz 4. pak knjige, one
O
biću
, gore smo naveli mjesto na
kojem je, raspravljajući o prvoj filozofiji, rekao da se ona bavi
stvarima »odvojenim i nepokrenutim«. To je bio nauk pitagoro-
vaca Filolaja, Arhenena i Brotina. I kad bi govorili o uzroku bićā,
služili su se izrazom »onkraj bića«, što je Aristotel razumio kao
»apstraktno tj. odvojeno« – ne doista od svakoga bića, već samo
od materije i tijela; i to doista nije čudno kad božanskost pripisu-
je i tijelima;
12
jer, na istommjestu kaže: »Ovi su, naime, uzrokom
vidljivima od božanskih stvari.« Te pak vidljive božanske stvari
hoće da su nebeska tijela, budući da u 4. poglavlju 2. knjige
Fi-
zike
piše: »Nebo i one većma božanske među vidljivim stvarima
[…].« U 2. knjizi
O
nebu
, poglavlje 3: »Tijelo, naime, neko bo-
žansko […].« A u 5. poglavlju: »Jer, većma božansko mjesto više
je od nižega.« A na istom mjestu nadovezuje: »Ako neka takva
apstraktna i nepokretna bit postoji, ona da je prvotnija.« To po-
12
To se odnosi na to da Aristotel drži da su one »treće« supstancije,
pokrenute ali vječne, tj. zvijezde i sav superlunarni svijet, božanski.
10
15
