PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
169
10
5
voru uma
: »U Boga je sámo dobro, sámo lijepo, sáma sreća, sáma
mudrost – pak upravo kao bit.« Tu je mudrost, opisanu s pomo-
ću pet ili šest najsjajnijih uvjeta, Aristotel nazvao »Sophia«. Među
one je uvjete stavio da ima biti »najtočnija«, i najpouzdanija. U
tome je suglasan s Platonom, koji je u
Parmenidu
napisao: »Nema
li prije neki Bog najtočnije znanje […] Bog će biti kadar spozna-
vati naše stvari imajući sámu tu znanost.«
11
Aristotel nadodaje:
»Božanstvo i ne može biti zavidno.« U
Timeju
Platon je baš to bio
napisao o Bogu – rukotvorcu svijeta: »Recimo doista: iz kojega je
razloga uspostavitelj uspostavio ovo nastalo i ovu sveukupnost?
Bijaše dobar, a u dobrome se nikad ni u čemu ne rađa zavist. Izva-
na opstojeći, sve je ushtio učiniti što je više moguće slično sebi.«
Da se to doista govori o Bogu naznačuje ovo pridodano: »Bog,
hoteći da sve bude dobro, loše pak ništa po mogućnosti […].«
Također i Hermes, u
Vrču
: »Ne zavideći ničemu; zavist, naime, ne
dolazi dotamo.« Domeće Aristotel: »Čini se da je Bog uzrok sve-
mu i princip neki.« O tome Platon na istome mjestu, s daleko više
potkrjepe i razgovijetnosti: kad je već svakomu pri ruci, ne ću to
ovdje donositi. Nego, Timej je Lokranin ovako uspisao: »Načinio
11
Kombinacija dvaju citata, tj. dva odvojena retka kod Platona (134c–d).
15
