PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
165
20
15
5
koji su napisali bilo kozmogoniju bilo teogoniju, ili su pjesnič-
ki filozofirali o bogovima stoljećima prije Aristotela. Ali mogli
bismo i pokazati da su Ksenofan i Parmenid i Zenon i Meliso
i Pitagora sa svom svojom sljedbom te sâm Platon bili teolozi.
Doista je tako, no budući da si Aristotel ne prisvaja tu slavu i
da se Aristotelovim riječima Averoesu dokazuje taštost i ujedno
lažljivost, prionimo mi samoj Aristotelovoj teologiji te ju po po-
glavljima pretresimo.
‘Teologijom’,
θεολογική
on naziva treću filozofiju, iza one o
prirodi i iza matematike; za nju u 1. poglavlju 4. knjige
O biću
tvr-
di da se bavi »onim odvojenim i nepokretnim«. I nadodaje kako
nije neznano ovo: »Ako božansko igdje postoji, postoji u takvoj
naravi; i ona najčasnija ima biti o najčasnijemu rodu«. Tu je stvar
u 2. poglavlju 1. knjige
Mudrosti
i ovako pojasnio: »Jer doista: naj-
božanskija je i najčasnija. Takvom bi pak ona bila dvojako: jedino,
naime, koju bi Bog najvećma imao ta je božanska među znanosti-
ma; kao i ako je koja o božanskim stvarima: jedino je pak, eto, tû
teologiju to oboje zapalo. Čini se, naime, da je Bog svemu uzrok
i princip neki, pa bi takvu znanost imao ili jedino ili ponajviše
Bog.« Onu, dakle, o božanskim stvarima, o Bogu, i o odvojenome
i nepokretnom, o prvim principima i prvotnim uzrocima naziva
teologijom i mudrošću te prvom filozofijom. Baš tu, kaže u 1. i 2.
poglavlju 1. knjige
Mudrosti
, valja istraživati: »Bjelodano je da je
mudrost znanost o stanovitim uzrocima i principima«; »budući,
10
